U središtu ovog romana-prvenca je postdejtonski egzodus sarajevskih Srba između januara i marta 1996. godine, s posebnim akcentom na problem junakinjine naknadne, poratne integracije u beogradski život. U narativu se ukrštaju retrospektivni i introspektivni planovi stvarajući složenu sliku različitih kulturnih sredina, s drugačijim porodičnim i društvenim vrednostima (Bosna vs. Srbija odnosno Sarajevo vs. Beograd). Pred čitaocima se, u napisanom, otvara intimni svet mlade došljakinje i njena izrazita potreba da prošlost prevaziđe. Po rečima književne kritike, nije reč o ratnom ili antiratnom romanu, već pre svega o porodičnom romanu kojim "bruje predački glasovi", pri čemu je upečatljiva sentimentalno-komička liniju pripovedanja. Ponajviše, ovo je roman odrastanja, za koji autorka, naglašava da nije (sasvim) autobiografski.
* "Roman Nede Bjelanović Crveni krovovi napisan je iz perspektive mlade žene koja je studentkinja Filološkog fakulteta u Beogradu. Vreme dešavanja je 2008. godina. Događaj koji priču otvara je napad na Brankovom mostu. Naoružan nožem, devojku presreće jedan mladić, ali priča ima neočekivan rasplet. Naratorka poseduje pronicljiv, humorni pogled na svet koji je očito nasledila od svojih ženskih predaka. Ta sposobnost da se sagleda vlastita, nestvarno teška sudbina, da se ona ponovo proživi kroz priču i tako se istovremeno od nje distancira, jeste ono što predstavlja osnovni kvalitet ovog romana. Neda Bjelanović je napisala uverljivu, emotivno zadivljujuću, na trenutke duboko dirljivu, autentičnu priču – autentičnu u svojoj srži, priču posvećenu Gradu (kako se Sarajevo u romanu bez izuzetka označava), detinjstvu u netaknutoj porodici i nezaboravnoj ranoj ljubavi iz detinjstva. Ona je ponajviše autentična stoga što se vidi jasna težnja da se da u tom naporu oblikovanja ratovi devedesetih ostave iza sebe, ali je jasno i da naratorka, ni njeni junaci, nisu ljuti, nisu kivni, nisu zlopamtila." — Robert Hodel
U središtu ovog romana-prvenca je postdejtonski egzodus sarajevskih Srba između januara i marta 1996. godine, s posebnim akcentom na problem junakinjine naknadne, poratne integracije u beogradski život. U narativu se ukrštaju retrospektivni i introspektivni planovi stvarajući složenu sliku različitih kulturnih sredina, s drugačijim porodičnim i društvenim vrednostima (Bosna vs. Srbija odnosno Sarajevo vs. Beograd). Pred čitaocima se, u napisanom, otvara intimni svet mlade došljakinje i njena izrazita potreba da prošlost prevaziđe. Po rečima književne kritike, nije reč o ratnom ili antiratnom romanu, već pre svega o porodičnom romanu kojim "bruje predački glasovi", pri čemu je upečatljiva sentimentalno-komička liniju pripovedanja. Ponajviše, ovo je roman odrastanja, za koji autorka, naglašava da nije (sasvim) autobiografski.
* "Roman Nede Bjelanović Crveni krovovi napisan je iz perspektive mlade žene koja je studentkinja Filološkog fakulteta u Beogradu. Vreme dešavanja je 2008. godina. Događaj koji priču otvara je napad na Brankovom mostu. Naoružan nožem, devojku presreće jedan mladić, ali priča ima neočekivan rasplet. Naratorka poseduje pronicljiv, humorni pogled na svet koji je očito nasledila od svojih ženskih predaka. Ta sposobnost da se sagleda vlastita, nestvarno teška sudbina, da se ona ponovo proživi kroz priču i tako se istovremeno od nje distancira, jeste ono što predstavlja osnovni kvalitet ovog romana. Neda Bjelanović je napisala uverljivu, emotivno zadivljujuću, na trenutke duboko dirljivu, autentičnu priču – autentičnu u svojoj srži, priču posvećenu Gradu (kako se Sarajevo u romanu bez izuzetka označava), detinjstvu u netaknutoj porodici i nezaboravnoj ranoj ljubavi iz detinjstva. Ona je ponajviše autentična stoga što se vidi jasna težnja da se da u tom naporu oblikovanja ratovi devedesetih ostave iza sebe, ali je jasno i da naratorka, ni njeni junaci, nisu ljuti, nisu kivni, nisu zlopamtila." — Robert Hodel