Novi roman Voda, paučina Nade Gašić, najzagrebačkije spisateljice, počinje legendarnom poplavom Zagreba 1964. godine, dramatičnim opisom evakuacije stanovnika naselja Trešnjevke i nadiranja vode koja sa sobom donese i balvane i smeće i smrti, uvuče nas u svoje virove i ponese u dubine, zavrti i preplavi, sve dok nas kraj romana ne izbaci na svoje tvrde korice, kao brodolomnike, iscrpljene od njegova intenziteta, samozagledane i – ako je u nama iole ukusa i samokritičnosti – katarzično ispražnjene i ispunjene.
Malo je romana koji bešavno spajaju različite žanrove u harmoniku, pardon, harmoniju. U ovom romanu naći ćete bajke, ispovijedi, struju polusvijesti, materijale skinute s Interneta, psiho-profile ubojica… sav onaj materijal od kojega se život u njegovoj punini i složenosti i jezičnom šarenilu sastoji. Materijal koji je visoko artificijeliziran, e da bi se priveo dubini realiteta.
No, to je sve samo carsko carevo ruho ispod kojega se krije priča koja razgolićava; priča o eskortnoj prostituciji, o žrtvovanom djetetu, o tri sestre, raspadnutim obiteljima, o vjenčanju i sprovodu, zdravoj hrani i nezdravim idejama, o retardiranom čovjeku Dečec Damiru i Djevici Mariji, kvartu – Trešnjevki – o mafiji i politici, policiji… ako već treba sve to reći u jednoj riječi: o Gradu (i Svijetu?), pomalo kiklopskom, pomalo Kirkinom.
Opet, ni širok pojam Grada ne zahvaća dovoljno duboko u ovaj roman, pa ako ćemo pokušati ići pravo, zanemariti sve meandre i pritoke koje život znače, riskirati opasnost banalnosti, smijemo reći da je ovo roman o – krivnji. A s krivnjom se teško nositi, kao i s oprostom, kao i sa zaboravom. Sve što vrijedi je teško. A ovaj roman je ono najljepše i najteže; kraljevski baldahin protkan zlatom koji će spavača, padne li na njega, ugušiti.
Novi roman Voda, paučina Nade Gašić, najzagrebačkije spisateljice, počinje legendarnom poplavom Zagreba 1964. godine, dramatičnim opisom evakuacije stanovnika naselja Trešnjevke i nadiranja vode koja sa sobom donese i balvane i smeće i smrti, uvuče nas u svoje virove i ponese u dubine, zavrti i preplavi, sve dok nas kraj romana ne izbaci na svoje tvrde korice, kao brodolomnike, iscrpljene od njegova intenziteta, samozagledane i – ako je u nama iole ukusa i samokritičnosti – katarzično ispražnjene i ispunjene.
Malo je romana koji bešavno spajaju različite žanrove u harmoniku, pardon, harmoniju. U ovom romanu naći ćete bajke, ispovijedi, struju polusvijesti, materijale skinute s Interneta, psiho-profile ubojica… sav onaj materijal od kojega se život u njegovoj punini i složenosti i jezičnom šarenilu sastoji. Materijal koji je visoko artificijeliziran, e da bi se priveo dubini realiteta.
No, to je sve samo carsko carevo ruho ispod kojega se krije priča koja razgolićava; priča o eskortnoj prostituciji, o žrtvovanom djetetu, o tri sestre, raspadnutim obiteljima, o vjenčanju i sprovodu, zdravoj hrani i nezdravim idejama, o retardiranom čovjeku Dečec Damiru i Djevici Mariji, kvartu – Trešnjevki – o mafiji i politici, policiji… ako već treba sve to reći u jednoj riječi: o Gradu (i Svijetu?), pomalo kiklopskom, pomalo Kirkinom.
Opet, ni širok pojam Grada ne zahvaća dovoljno duboko u ovaj roman, pa ako ćemo pokušati ići pravo, zanemariti sve meandre i pritoke koje život znače, riskirati opasnost banalnosti, smijemo reći da je ovo roman o – krivnji. A s krivnjom se teško nositi, kao i s oprostom, kao i sa zaboravom. Sve što vrijedi je teško. A ovaj roman je ono najljepše i najteže; kraljevski baldahin protkan zlatom koji će spavača, padne li na njega, ugušiti.